четвртак, 12. децембар 2013.

Kada su jednom čoveku ispala slova

                    Išao je tako jedan čovek ulicom i ne obazirući se na ceger u kojem je nosio hranu sa pijace, ispalo mu je slučajno tri slova i jedan razmak. Tom čoveku to ništa nije značilo, imao je on tih slova i glasova pregršt.
                     Stojala su tako ta tri slova i razmak na ulici. Gnjecala su se pod đonovima građana, bledela pod vrelim zracima sunca. Niko se nije obazirao na njih, ma niko nije hteo ni da ih pogleda. Nestajala su tako na prometnoj ulici u sred centra velikog grada  Dok nije naišao jedan drugi čovek, koji je nestajao isto kao i oni.
                      Taj drugi čovek nije imao ništa, ni kučeta, ni mačeta, ni dedu sa babine linije od tetke, ni krova nad glavom i parketa pod nogama. Jedino što je imao sad jesu ta tri slova i razmak.
                      Čuvao ih je kao malo vode na dlanu, kao da je to nešto najvrednije što ima, što i jeste bilo. Strepio je da ih kerovi ne rastrgnu. Posmatrao ih je po ceo dan i noć, jer nije imao pametnija posla. Ustvari, nije imao posla uopšte. Oblikovao ih, premeštao, doterivao ih, lickao, mackao, gircka sve dok nije dostigao savršensto. Pravo pravcato savršenstvo! Savršenstvo od tri slova i jednog razmaka.
                       Odmah su se pojavili novinari, sponzori, donatori, investitori. Taj drugi čovek ubrzo je postao bogat i slavan, idol mladih. Svako je odjednom hteo da se sprijatelji s njim. Žene su htele da osnuju porodicu s njim. Nutkali su mu velike stvari samo da napravi još koje savršenstvo, ali on više nije bio on, taj drugi čovek postao je neko treći.

Нема коментара:

Постави коментар