Čao, ja sam bacil! Ne sećam se odakle tačno dolazim ali zadnje čega se sećam jeste da sam se dugo smarao na jednom prozorskom oknu posmatrajući kako se vreme menja i prolazi. Dugo sam čamio tako sam - ostali su bili isuviše daleko od mene da bi stupio u kontakt sa njima, a i da sam pokušao negde da krenem- ne bi stigao nigde, u to sam siguran. Samo sam mogao da sedim tako i da čekam da li će nekad nešto da se desi. Bilo je bedno. A da se razmnožim nisam mogao, nisam imao hrane.
Odjednom, niotkuda se pojavila krpa! Krpa prepuna vegetacije! "To! Napokon društvo!" pomislih. I tako je počela akcija! Za tren sam se našao na vlažnoj, toploj krpi i odmah se sprijateljio sa nekom belom kompanijom sa repovima. Bilo je ludolo zezati se s njima. Rekli su mi da se stalno trkaju, neprekidno, jer onaj ko pobedi postaje višećelijski organizam. Leteli smo tako neko vreme i bilo nas je sve više i više. Na toj krpi sam upoznao i jednu malu. Onako pufnastu i imala je bodlje. Tu sam se prvi put zaljubio, na toj krpi. Rekla mi je da se zove Sida. Ah Sida! Kako je samo bila lepa! Kako sam je voleo!
Nestala je kada je sve postalo vlažno. Beli likovi sa repovima su pomrli- svi do jednog. Bilo je to tužno iskustvo, veliki masakr. Ja sam bio tad mnogo naubreo i jedva da bih izdržao još koji minut da nije naišla neka koža, mislim da je bila ruka. Predivna ruka spasa! Na njuj sam proveo dosta vremena. Bila je to civilizacija. Mnogi su dolazili i odlazili. Mnogo je kože pored mene prošlo ali ja se nisam odlazio. Bilo mi je lepo tu. Čak sam upao u neku ekipu koja je pokušala da se promuva dublje, da nikad ne odemo sa te ruke ali nismo uspeli. A na mestu gde smo pokušali da uđemo izrasla je planina zato što se jedan od nas zaglavio.
Prošlo je mnogo vremena, dosta mikroorganizama kroz ovu ruku i već me je smorilo tako da sam bio rešio da se selim. Sledeća ruka koja je bila naišla postala je moj novi dom. Ali ne zadugo pošto su me ruke već smorile. Tako da sam skočio na prvu hranljivu materiju, putovao sa njom do nečeg crvenog i vlažnog i tu se smestio. E tu je tek bilo dobro! Imao sam dovoljno hrane da krenem da se razmnožavam. Tu je već bilo neko društvance ali ja sam stvorio čitavu koloniju! Mada, nije mi se svidelo - bilo je mračno.
Kada sam naparvio dovoljno velko potomstvo, doskočio sam do hrapavog jezika uželevši se svetlosti. Vrata velike pećine su se otvorile ali umesto svetla, upao je drugi jezik. Boreći se sa haosom pobrkao sam jezike i za tren sam bio u drugim ustima, u drugom grlu gde nemam potmostvo. Izbedačen rešio sam i tu da se razmnožavam. To što sam se prenamnožio mi nije bilo dovoljno nego sam još i počeo da lutam ne znajući više ni sam gde se nalazim.
Jednom sam čak i dospeo do kontrolnog centra višećelijskog organizma u kojem sam boravio! E tu je bilo mnogo zanimljivo! Posmatrao sam i trudio se da budem neprimetan dok nisam shvatio kako sve funkcioniše. Ugledavši priliku da uradim nešto više od samog lutanja, prišao sam jednom nervu i popričao sa njim. On je svu moju priču prosledio ostalim nervima koji su potom zapisivali, ne znam gde, ne znam zašto, ono šta sam rekao.
Odjednom, niotkuda se pojavila krpa! Krpa prepuna vegetacije! "To! Napokon društvo!" pomislih. I tako je počela akcija! Za tren sam se našao na vlažnoj, toploj krpi i odmah se sprijateljio sa nekom belom kompanijom sa repovima. Bilo je ludolo zezati se s njima. Rekli su mi da se stalno trkaju, neprekidno, jer onaj ko pobedi postaje višećelijski organizam. Leteli smo tako neko vreme i bilo nas je sve više i više. Na toj krpi sam upoznao i jednu malu. Onako pufnastu i imala je bodlje. Tu sam se prvi put zaljubio, na toj krpi. Rekla mi je da se zove Sida. Ah Sida! Kako je samo bila lepa! Kako sam je voleo!
Nestala je kada je sve postalo vlažno. Beli likovi sa repovima su pomrli- svi do jednog. Bilo je to tužno iskustvo, veliki masakr. Ja sam bio tad mnogo naubreo i jedva da bih izdržao još koji minut da nije naišla neka koža, mislim da je bila ruka. Predivna ruka spasa! Na njuj sam proveo dosta vremena. Bila je to civilizacija. Mnogi su dolazili i odlazili. Mnogo je kože pored mene prošlo ali ja se nisam odlazio. Bilo mi je lepo tu. Čak sam upao u neku ekipu koja je pokušala da se promuva dublje, da nikad ne odemo sa te ruke ali nismo uspeli. A na mestu gde smo pokušali da uđemo izrasla je planina zato što se jedan od nas zaglavio.
Prošlo je mnogo vremena, dosta mikroorganizama kroz ovu ruku i već me je smorilo tako da sam bio rešio da se selim. Sledeća ruka koja je bila naišla postala je moj novi dom. Ali ne zadugo pošto su me ruke već smorile. Tako da sam skočio na prvu hranljivu materiju, putovao sa njom do nečeg crvenog i vlažnog i tu se smestio. E tu je tek bilo dobro! Imao sam dovoljno hrane da krenem da se razmnožavam. Tu je već bilo neko društvance ali ja sam stvorio čitavu koloniju! Mada, nije mi se svidelo - bilo je mračno.
Kada sam naparvio dovoljno velko potomstvo, doskočio sam do hrapavog jezika uželevši se svetlosti. Vrata velike pećine su se otvorile ali umesto svetla, upao je drugi jezik. Boreći se sa haosom pobrkao sam jezike i za tren sam bio u drugim ustima, u drugom grlu gde nemam potmostvo. Izbedačen rešio sam i tu da se razmnožavam. To što sam se prenamnožio mi nije bilo dovoljno nego sam još i počeo da lutam ne znajući više ni sam gde se nalazim.
Jednom sam čak i dospeo do kontrolnog centra višećelijskog organizma u kojem sam boravio! E tu je bilo mnogo zanimljivo! Posmatrao sam i trudio se da budem neprimetan dok nisam shvatio kako sve funkcioniše. Ugledavši priliku da uradim nešto više od samog lutanja, prišao sam jednom nervu i popričao sa njim. On je svu moju priču prosledio ostalim nervima koji su potom zapisivali, ne znam gde, ne znam zašto, ono šta sam rekao.
Нема коментара:
Постави коментар